29/05/2018
ISPECITE KOD KUĆE SVOJU PORCELANSKU DASKU ZA SIR

ISPECITE KOD KUĆE SVOJU PORCELANSKU DASKU ZA SIR


Već nedeljama želim da napravim nešto od polimerne gline, pa sam potrošila malo bogatstvo na raznobojna pakovanja, danima surfovala Pinterestom, isplanirala vaze, viseće saksijice, postolja za torte... i na kraju završila sa jednom jedinom daskom. :D Problem je taj što je ova glina jako tvrda i teško se mesi. Zato moj plan saksijice i obliku zebre nikako nije mogao da uspe. Od vaze sam odustala jer ne volim male, a najveće pakovanje gline koje sam pronašla nije bilo ni približno dovoljno za veliku vazu. Probala sam sve ovo sa pastom za modeliranje (koja je isto glina) - lako se mesi, suši se na vazduhu, ali u toku sušenja ume da se skupi i popuca. Zato volim polimernu glinu, kada se ispeče u rerni ostaje iste veličine i oblika, skroz je čvrsta i nije lako lomljiva za razliku od ove koja se suši na vazuhu. I ne brinite, našla sam način da je omekšam, koliko-toliko. :)


Kako biste sami kod kuće napravili dasku nalik ovoj,


Polimernu glinu ćete naći u skoro svim knjižarama, a izbor boja je, naravno, veći kada je knižara bolje snabdevena. Zato, ako imate određenu boju na umu, samo malo bolje potražite. Za neku standardnu veličinu daske predlažem dva mala pakovanja ove gline, ona kvadratasta (kao na ilustraciji iznad). I naravno, ako imate nekog snažnog pri ruci, uvalite njemu/njoj da vam pomogne. :)


1| U svojoj borbi sa polimernom glinom, konsultovala sam google, ali kako mi se nije preterano dopala ideja da biljnim uljem omekšavam glinu koju ću da pečem, odlučila sam da je, kao i prošlog puta, zagrejem 10ak minuta u rerni uključenoj na minimum. I dalje je bila tvrda ali mnogo manje nego na početku. Sada sam bar mogla da je oklagijam ako ništa drugo. :)

2| Prvo je malo umesite, koliko možete, do 'pljeskavičastog' oblika, pa onda krenite da razvijate oklagijom. Vodite računa da površina ostane ravna, bez udubljenja i  ispupčenja. Ako primetite ispupčenja koja se lagano pomeraju pri dodiru to je zapravo vazduh koji se zarobio u glini, pa ga zato bocnite čačkalicom ili iglicom i uglačajte površinu oklagijom.

3| Kada ste razvili glinu do željenje veličine/debljine, predlažem da prvo napravite šaru pa onda sečete oblik. Šare možete praviti na razne načine, a ja sam se ovog puta odlučila za otisak miljea. Ako se i vi odlučite za isto, sve što treba da uradite je da pozicionirate milje gde želite i još malo pređete oklagijom.

4| Sada možete da isečete željeni oblik. Ja sam izbrala standardan oblik kuhinjske daske, namerno ne vodeći računa o pravilnosti linija. Jer to joj daje šmek, zar ne? :) Predlažem da iskoristite dobar kuhinjski nož koji nije reckast.

5| Daska je sada spremna za pečenje. Najbolje je da pratite uputstva sa pakovanja vaše gline, ali moje iskustvo je pečenje na 110 stepeni, 30 minuta. Nakon toga je izvadite, pustite da se skroz ohladi i vaša daska je gotova. :)


Nadam se da vam se dopala ova ideja koliko i meni.
I naravno, ako pravite, šaljite fotke, jedva čekam da ih vidim! :)
06/05/2018
DVA I PO KVADRATA RAJA

DVA I PO KVADRATA RAJA


Dobrodošli u naš mali raj! ^‿^

Radujem se da vam pokažem kako smo sa malo boje, ljubavi i truda napravili pravi kutak za uživanje na našoj malenoj terasi.


Biljke su, naravno, neizostavan deo naše male oaze. Volim kada mogu da uberem svoje začinsko bilje sa terase kada pripremam neko jelo, i kada imamo svežu nanu za limunadu. :) Zato je Milan osmislio sanduk u dva nivoa iznad koga je sada i naša mala viseća bašta.

Stanovnici naše bašte su šumske jagode, ruzmarin, peršun, bosiljak, timijan, majoran, origano, matičnjak, majčina dušica, satureja i moje omiljeno cveće ljutić ranunculus. Volela bih da zasadimo još rukolu, mirođiju i vlašac. Tu su, naravno, i Barbie muškatle (kako volim da ih zovem) koje krase ogradu terase celom njenom dužinom. Njih i sve ostale biljke smo pronašli na Kalenić pijaci.


Podove od tucanika i betonski ivičnjak smo rešili da prefarbamo sivom bojom za beton. Metalnoj ogradici smo dali novi sloj bele boje (za metal). Zidove smo takođe osvežili krečenjem.

Pošto nam je terasa jako uska, odlučili smo se za Ikein stočić koji se spušta i podiže, kako bismo lakše prolazili kada zalivamo cveće. Šolje, tacnica i činijica za šećer su takođe iz Ikee.

Stolice obožavam, kupili smo ih prošle godine, ali su tek sada izašle na sunce. :) Stolice, jastučiće za stolice i stazicu smo pronašli u Emmezeti.

Što se sanduka tiče, u pitanju su obrađene daske, bela farba, točkići (kako bi se lakše pomerao) i najlonski džak za oblaganje unutrašnjosti sanduka. Sve smo pronašli u prodavnici Uradi Sam. Viseću baštu čine, pored daskica, gajbice iz Jumba i pleteni džak koji smo seckali i stavljali u gajbice pre sađenja biljaka. Gajbice koje imaju proreze su zakačene plastičnim vezicama a za ove kompaktne smo pored vezica iskoristili i samorezce sa kukicama. Paravan viseće bašte je velika tufnasta mušema koju sam već imala, jer ja, kao što možda već znate, volim da hordujem. :) Mušema, ne samo da se super uklopila veličinom i bojom, već je super što je materijal otporan na kišu.


Obožavam naše drvo ispred zgrade koje je toliko visoko da možemo na petom spratu da sedimo 'u krošnji' drveta i gledamo ptičice kako se udvaraju jedna drugoj. Ništa lepše od doručka na terasi uz svo to zelenilo i ljubavni cvrkut. :)


Kako nisam želela da se gledamo sa drugim terasama, a na pijaci sam naišla na predivne dihondre, okačili smo ih o kukice koje su ranije držale žice za veš. One su mi omiljeni deo našeg vrta. :)


Prvi put u našoj bašti imamo satureju, začinsku biljku koju nam je preporučio čika na pijaci, i mnogo je slatka. Ako imate neki recept sa ovim začinom, javljajte! :)

U drugom delu balkona uživa šimšir u svojoj fensi saksijici iz Emmezete. Pored njega nana super napreduje u svojoj kofici iz Jumba. 


Za otvaranje sezone balkona, počastili smo se Earl Gray i lavanda tortom i slatkom mlečnom kafom, kakvom se čašćavamo u specijalnim prilikama. :D Za specijalne prilike takođe čuvam ove preslatke šećerne kristale koje sam dobila u paketu sa prazničnim čajem. Kako je ovo sve što mi je ostalo od njih, već budno tragam za receptom ili prodavnicom koja ih prodaje kod nas. I naravno, javljam! :)


Jagode i ruzmarin su prezimile na terasi u sanduku i super su! Inače, jagode smo doneli sa Durmitora, iz jedne predivne šume pune stena i mahovine. Izvukli smo ih sa korenom iz zemlje, doneli u vlažnoj kesici i presadili. Same su se razmnožile i sada već imaju male zelene plodove, čekamo da porumene da se sladimo. :)


Kako radimo od kuće, a volimo da putujemo i često nismo tu, Milan je napravio sistem za navodnjavanje sa tajmerom koji svakog dana u isto doba pusti određenu količinu vode. Pored tajmera, koristio je pumpu za akvarijum i veliku plastičnu kadicu (za vodu). Super se pokazalo do sada. :)


Nadam se da ste uživali u upoznavanju naše male oaze i da ste dobili po koju interesantnu ideju. :)

Puno pozdrava sa balkona!  ( ne ulazim u stan do septembra) :D
04/05/2018
Cinque Terre / ta čarobna sela

Cinque Terre / ta čarobna sela


Prošlog septembra, otpočeli smo drugi deo naših italijanskih putešestvija. Ruta je bila - Cinque Terre, Sardinija (da obiđemo što nismo stigli godinu pre), Napulj, Amalfi obala i preko Toskane kući.

Ovog puta vas vodim kroz čuvena sela na ligurijskoj obali - Cinque Terre.

Pored predivne prirode, ova oblast, pod zaštitom UNESCO-a, sastoji se od pet sela. Četiri od njih - Riomaggiore, Vernazza, Monterosso i Manarola nalaze se na samoj obali, a poslednje, Cornelia, nalazi se na brdu prepunom vinograda, sa pogledom na more. Ostala sela su okružena vinogradima koji su posađeni na kaskadama iznad njih. Iznad sela se takođe nalaze hajking staze koje ih povezuju i koje su jako popularne među turistima. Osim pešaka, do ovih sela se može stići još na dva načina, a to su - brodić i voz. Mi smo do sela dolazili vozom iz simpatičnog grada La Spezia, u kom smo imali smeštaj. Za ulazak u sela, potrebno je imati ulaznicu/boravišnu kartu. Svoje smo kupili na železničkoj stanici uz kartu za voz. Iako smo imali trodnevnu kartu, dva dana je bilo dovoljno da obiđemo ova predivna malena mestašca.



Riomađore je najbliže selo iz pravca La Specie. Datira iz ranog trinaestog veka i poznat je po svom vinu. Skroz me je očarao svojom malenom živopisnom lukom. Me znam kako toliko šarma stane na tako mali prostor. :)




Selo se nalazi u maloj dolini koju većinom čini glavna ulica Via Colombo, prepuna života i vesele energije. Kako je na velikoj uzbrdici, u ovom selu se uvek penješ ili spuštaš. Jedinstveno mesto za mene. Prepuno malenih kafea, restorana, prodavnica, raznobojnih zgrada i zelenila.




 Jako me raduje što smo tog dana rešili da doručkujemo u ovom selu. Brusketi sa paradajzom, espresso lungo, i najnesvakidašnji prizori u ovoj pravoj la dolce vita uličici sa njenim zanimljivim posetiocima.








Vernaca, iako na prvi pogled slična Riomađoru, ima svoju, skroz drugačiju, a podjednako očaravajuću energiju. Uživali smo uz limunadu od domaćeg limuna, u žutom baru kraj mora, posmatrajući sve te boje i život koji se odvija oko nas.



Ovo ribarsko selo je poznato i po svom vinu vernaccia, što u prevodu znači “domaće”.


Baš sve, čak svaki suncobran učestvuje u harmoniji boja ovog, meni omiljenog, sela na ligurijskoj obali.



I lokalci i turisti, kao da su inspirisani bojama ovih sela, pa su i oni sami postali deo te harmonije koja vlada u ovom mestu.




Bilo je divno popeti se kroz uske uličice na jedan od vidikovaca. Pravo uživanje, i euforija, u mom slučaju. :)





Monteroso je najveće mesto u ovoj oblasti. Ima najveću plažu, kao i stari i novi deo sela koje povezuje tunel koji prolazi kroz Aurora kulu. Stari deo grada je pun lukova i prolaza, krajnje šarmantan i živ.


Trgić na brežuljku iznad crkve me je osvojio - romantične baštice restorana i intimna atmosfera na jednom malom neodoljivom mestu.


Na kraju dugačke plaže, sada već u drugom delu sela, nalazi se impresivna statua Il Gigante (Džin). Statua visoka 14 metara, sagrađena 1910. godine da krasi vilu Pastine, je nažalost, prilično uništena prilikom bombardovanja tokom Drugog svetskog rata. Ova kolosalna statua predstavlja Neptuna, rimskog boga mora, koji je originalno u rukama držao džinovsku školjku koja je zapravo bila balkon ove vile. Impresivno, zar ne?


Plaža, sada već poznata po svojim suncobranima i simpatičnom stenom koja je krasi, je bila puna pa nisu puštali nove kupače. To me je baš razočaralo, s obzirom na to da sam ispod haljine iskusno obukla kupaći, planirajući da se brčnem. :) Zato smo, umesto kupanja, nastavili da uživamo u šetnji uličicama ovog velikog sela.



Noviji deo sela je zaista lep i u skladu sa starim. Ima dosta hotela pa samim tim i ljudi koji letuju u ovom mestu. Ali me očigledno nije dovoljno inspirisao na fotkanje, zato je sve što vidite na slikama, sem plaže, stari deo sela.




Manarola se smatra najstarijim selom u oblasti. Kamen temeljac seoske crkve, San Lorenzo, datira iz davne 1338. Čuvena pešačka staza Via dell’Amore (Put Ljubavi) povezuje Manarolu i Riomađore. Nismo imali prilike da je vidimo jer je bilo prilično toplo, pa nismo želeli previše da pešačimo po suncu.



Ovo selo je najmanje posle Kornelije, a njegova glavna ulica prepuna je čamaca i minijaturnih restorana. Nalik Vernaci, ima trg - piazzu koja gleda na more. Najinteresantniji deo ovog mesta je vidikovac, do koga vodi duga staza u steni koja kreće sa pomenutog trga kraj luke. Odavde se pruža savršen pogled na ovo divno, šareno i fotogenično selo.


Možda zato što smo stigli pred zalazak sunca, ali moj utisak je da se u ovom selu sve odvija polako i opušteno. Zato smo se umesto restorana odlučili za pizzu na ulici, u kojoj smo uživali podignutih bosih nogu. :) Možete i sami da primetite turiste koji uživaju u suncu kraj luke, koja je ujedno meni najsimpatičniji deo ovog mesta.






Kornelija, jedino selo koje ne izlazi direktno na obalu, nalazi se na visini od oko 100m iznad mora. Do njega vodi stepenište Lardarina sa, kako kažu, predivnim pogledom i čitavih 382 stepenika. Srećom, od železičke stanice do grada vozi mini bus koji često cirkuliše, što nas je jako obradovalo obzirom da smo bili već prilično umorni od celodnevnog penjanja raznim uzbrdicama. :) 


Ovo selo se totalno razlikuje od ostalih, pravo malo kameno utvrđenje, sa pogledom na Manarolu. Ime je dobilo po imućnoj rimskoj porodici kojoj je zemlja pripadala. Odlikuju ga kaskade sa vinogradima koji ga okružuju, uske uličice i puno zelenila. 





Ovo selo je najmanje opterećeno turistima, što je bilo super za mirnu i intimnu večeru. Probali smo lokalnu ligurijsku trofie pastu i jako nam se dopala. 


Obasjani mesečinom, na bedemu ovog simpatičnog sela, uživali smo u pogledu na Manarolu i skupljali utiske.

Uprskos silnim turistima, uvek bih se vratila u ova sela, na domaću limunadu i turu uživanja.